Kulturna baština otoka Paga

Osim svoje značajne povijesti otok Pag je bogat i poznat po svojoj kulturnoj baštini. To nisu samo dekorativni blještavi primjerci pod staklom vitrine koji u mnogima bude divljenje i poštovanje, nego su temelj jedne kulture koja je usađena u sve oblike bilo građevinarstva, bilo vjekovnih nošnji, pjesama, običaja i političkog djelovanja. Oni su mjera duhovne nadogradnje i kolijevka u kojoj se zibamo mi, suvremenici.
Sveukupni darovi, bilo da su poklonjeni širokom rukom vlastele, kanonika ili knezova, bilo da su manja vjernička darivanja pučana – sve je to trud onih koji su bili kopači i orači, solari, mornari i čobani.
Treba istaći neke od vrijednih predmeta vezanih za kulturnu baštinu otoka Paga, a među najznačajnije predmete spada drveno raspelo (negdje iz 13. ili 14. stoljeća) preneseno iz Starog Grada. Tu je također gotička Madona iz 15. stoljeća, kretsko – italska ikona iz 16. stoljeća «Gospa Karamenska», brojni svijećnjaci, kadionici i križevi u srebru, 12 minijatura oko Gospe od Ruzarija, oltarnici očipkani paškim tegom neprocjenjive vrijednosti.
Treba također istaknuti tradicionalni nakit i nošnju otoka Paga kao i ples zvan "naški i popaški".
Nošnja otoka Paga odlikuje se ljepotom koja se niz stoljeća nije mijenjala sve do naših dana. Starinsko ruho, posebno svečano, blagdansko, kao i nakit, prelazilo je sa pokoljenja na pokoljenje.
U svagdašnjem radnom ženskom odijelu prevladavala je crna boja u haljinama koje su se zvale fuštan i barhan.
Svečana nošnja izvlačila se iz škrinja za blagdane ili vjenčanja a sastojala se od bijele košulje sa širokim rukavima, vezana tegom na prsima, suknja žuta, crvena ili zelena pri dnu izvezena pasamanom, sa steznikom ili bez njega. Sa suknje je sa obje strane ili samo s jedne visio facol. Na glavi je bila povezača, pokrivaca koja na rubovima završava čipkom.
Na nogama – bičve, škofuni i firale (mekane kožne papuče s potplatom).
Za ukras – zlatna ogrlica, kolajna ili peruzini, i velike naušnice, ročini, koje vise u oblicima zvončića ili kruščića.
Muška nošnja, svečana s krožatom (prslukom), koja se oblači nad platnenom košuljom. Iznad njih – sukneni koporan po kojemu su uskim crnim vrpcama izvezeni meandri (stablo života ili slične figure). Na prsima dva ili više redova dugmeta ili privjesaka, suknene hlače bile su u tamnoplavim, crvenim ili smeđim bojama.

Posebnu vrijednost za otok Pag ima dakako paška čipka ili tzv. Paški teg.
Paška čipka javlja se prvo u tkanju na platnu, a rasplet se dotjeruje iglom ili se tkanini izvuku niti i ogoljeloj osnovi dodaju ornamenti. Ona se javlja uglavnom na vidljivim mjestima košulje, uz rubove, na ogrlici, otvoru na prsima ili na kraju rastvorenog rukava.
Neki od najljepših motiva paškog tega su: četverolist, zvijezda ili ružica, križ sv. Andrije, mendulica, kolumbarić, i dr.
Proizvodnja paške čipke pojačava se nakon osnivanja «Čipkarske škole» u Pagu, od čijeg osnivanja do danas više nije potrebno platno kao podloga. Sada su njeni jedini rekviziti: karton preko kojeg se razapinje kosturna osnovica, kušin (jastuk), na kojeg se pričvrsti karton, iglica, konac i napršnjak. I naravno vješte i vrijedne ruke naših baka i majki, uvijek friško opranih ruku da ne bi potamnile čipku.

Također značajan za kulturu otoka Paga je i paški tanac koji se pleše u tradicionalnoj paškoj narodnoj nošnji. Posebnost Paškog tanca je, među ostalim, u njegovom bočnom okretu koji nije toliko prisutan u pučkoj tradiciji plesanja na jadranskoj obali. Naime, i mladići i djevojke, pri pravljenju plesnih koraka, izvijaju bokove duboko najprije u desnu pa u lijevu stranu. Voditelj plesa udarcem pete o pod, daje znak za promjenu ritma, pokreta i za početak novog kruga plesa. Prema starijim zapisima, uz tanac se i pjevalo, no to danas više nije običaj.

Trebalo bi svakako istaknuti i neke poznate ljude rođene na Pagu a važne za kulturu i povijest cijele Hrvatske, Ivan Meršić (pjesnik), Ivan Palčić (slikar i pjesnik), Ivan Mirković (slikar, kipar i pedagog), i prvi hrvatski gramatičar BARTOL KAŠIĆ (1575 – 1650)
Bartol Kašić, rođen na Pagu 1575. g., postaje 1590. g. pitomac Ilirskoga kolegija, 1595. stupa u isusovački novicijat. Godine 1598. imenovan je učiteljem gramatike u isusovačkom Rimskom kolegiju. 11. ožujka 1606.g. zaređen je za svećenika. Među piscima 17. st. isusovac Bartol Kašić ima posebno mjesto zbog plodna i raznovrsna opusa. Uz Kašićevo se ime redovito veže asocijacija o prvome gramatičaru, što rezultira jednostranom prosudbom o tom iznimnom djelatniku katoličke obnove. Usporedba broja jezikoslovnih radova s brojem prijevoda, preradbi i originalnih djela pokazuje da mu priliči ne samo ime jezikoslovca nego i prevoditelja i pisca. Njegova je književnost utilitarna i idejno obojena kao književnost katoličke obnove, što potvrđuje općeprihvaćene spoznaje o protureformatorskom stvaralaštvu podređenom izvanknjiževnoj svrsi, a čemu pridonosi i Kašićeva tvrdnja da piše "neka bi(h) bio momu narodu slovinskomu ovijem pismom koristan i plodan". U Rimu umire 1650g. Pokopan je u crkvi sv. Ignacija.